U košarkaškim takmičenjima mlađih kategorija postoji pravilo PASARELE koje utrvrđuje promenu postave na određeni vremenski period igre. Cilj ovakvog pravila jeste uvođenje u igru svih igrača u timu i relativna ravnopravnost ekipa.
Šta je cilj rada sa decom u sportu?
Da li je to isključivo stvranje šampiona,vrhunskih igrača,osvajača medalja?
Poznajem roditelje koji su vrlo strastveno pratili svoju decu u nekom sportu a zatim po otkriću da je karijera Lebrona, Novaka, Mesija i Kristijana nedostižna, isti ti se nikada više nisu pojavljivali pored terena a deca su im često završavala u životnim stranputicama. Ima i onih koji nikada nisu imali vremena da podrže svoje dete u trenažnom i takmičarskom procesu nakon čega su i sama deca brzo odustajala. Posebno devojčice.
Poznajem mnoge trenere koji u toku utakmice nastupaju samo sa jednom postavom jureći rezultate. Čak i u onim mini mini takmičenjima u kojima nastupaju najmlađi sportisti. Kada govore o prvim mestima na takmičenjima obavezno to čine u prvom licu – JA sam osvojio prvo mesto.
Nisu deca osvojila prvo mesto već njegovo trenersko veličanstvo ON.
Neki treneri toliko viču na utakmicama da je neukusno posmatrati njihovu neurotičnu potrebu za prvim mestima.
Retki pokušavaju da naprave vrhunskog sportistu. Retki pokušavaju da deca zdravo odrastaju. Retki samo vole decu i sport i imaju viziju.
Nije jedini cilj u sportu vrhunski rezultat. I nije po svaku cenu. Kada vodite klince cilj je da svakome detetu posvetite pažnju i izvučete iz njega maksimum. Da na takmičenjima svako dete oseti barut borbe, da zavoli i trening i utakmicu, da zavoli sport i sportski način života.
Nekima je jedini cilj da izvuku članarinu ili da se osevape o bogate roditelje.
Moj koncept je sasvim drugačiji i zato zastupam stav igranja školskih liga u svom mestu u kojima nastupaju SVI SVI SVI sa pristojnom minutažom. Za najtalentovanije moraju se praviti dalji programi kroz stručnu selekciju i ozbiljnije planove. To dalje mora biti besplatno i ozbiljno.