Ja sam Luka, imam 15 godina i želim da se priča o tamburašima Nikolićima iz Martinaca ne zaboravi

Od strane Ozon
0 komentari

Sremska Mitrovica/Martinci – Neke porodične priče čuvaju se na starim fotografijama, neke u uspomenama, a neke u muzici koja se prenosi sa generacije na generaciju. Jedna takva priča stigla je u redakciju Ozona iz Martinaca. Poslao nam ju je petnaestogodišnji Luka Nikolić, koji je poželeo da sačuva uspomenu na svog pradedu Nikolu, osnivača tamburaškog sastava „Braća Nikolići“, i predstavi muzičku tradiciju svoje porodice.

Luka nam se javio jedne večeri, izvinjavajući se što piše kasno. U poruci je objasnio da je sam sastavio priču o svojim precima i zamolio nas da je objavimo.

Nije tražio ništa za sebe. Želeo je da se čuje priča o njegovoj porodici, o ljudima koji su godinama svirali zajedno i o muzici koja se u njihovoj kući nije ugasila.

Njegovu priču prenosimo u urednički prilagođenom obliku, iz ugla jednog dečaka koji želi da sačuva porodično nasleđe.

„Sve je počelo mnogo pre mog rođenja“

Zovem se Luka Nikolić, imam 15 godina i živim u Martincima, selu kod Sremske Mitrovice.

Želim da vam ispričam priču o mojoj porodici, o tamburašima Nikolićima, koje su mnogi poznavali kao „Braću Nikoliće“.

To je priča koja je počela mnogo pre mog rođenja.

U našoj porodici tamburaška muzika neguje se generacijama. Prema porodičnoj istoriji, njeni koreni sežu još u vreme pre Drugog svetskog rata.

Moj pradeda Nikola Nikolić bio je osnivač i jedan od najvažnijih članova našeg porodičnog orkestra.

Svirao je tamburu, odnosno basprim, a sa njim su godinama nastupala i njegova tri sina.

Najstariji, Brane, svirao je bas. Moj deda Stevica svirao je tamburu, a najmlađi brat Radica basprim.

Tako su otac i njegova tri sina činili sastav koji je decenijama bio poznat na svadbama, veseljima, seoskim slavama i u kafanama širom Srema i Srbije.

„Moj pradeda je preminuo 2014. godine, ali muzika nije prestala“

Moj pradeda Nikola preminuo je 2014. godine.

Do tada su on i njegova tri sina godinama svirali zajedno. Ali njegov odlazak nije značio i kraj porodične tamburaške tradicije.

Brane, Stevica i Radica nastavili su da sviraju, a vremenom su im se pridružila i njihova tri sina.

Tako je nastavljena priča koju je započeo njihov otac.

Orkestar se tokom godina menjao, a članovi porodice danas nastupaju i odvojeno. Ipak, ono što ih povezuje jeste muzika koju su nasledili od starijih.

„Moj deda i danas svira u Skadarliji“

Moj deda Stevica Nikolić i danas se aktivno bavi muzikom.

Nastupa u poznatim beogradskim skadarlijskim restoranima „Tri šešira“, „Dva jelena“ i „Zlatni bokal“.

I njegova braća Brane i Radica nastavila su da se bave muzikom.

Tamburaška tradicija prenela se i na mlađe članove naše porodice.

Među njima je Nikola Nikolić, koji svira harmoniku, kao i Velimir Nikolić, koji danas često nastupa u kafani „Rubin“ u Sremskoj Mitrovici.

Nekada su svirali zajedno, danas svako ima svoj muzički put, ali su svi deo iste porodične priče.

„Njihova muzika ostala je i na televizijskim snimcima“

O nastupima moje porodice ne govore samo uspomene.

Tamburaši Nikolići gostovali su i u televizijskim emisijama posvećenim narodnoj i tamburaškoj muzici.

Među njima je bio i serijal „Bećarski svetac“, emitovan na RTV „M“.

Zahvaljujući takvim snimcima, deo njihove muzike i danas može da se čuje.

Za mene je važno da ljudi znaju da su u Martincima postojali i da i danas postoje muzičari koji su svoj život posvetili tamburi.

Priča koju je jedan dečak odlučio da sačuva

Luka ima samo 15 godina. Nije živeo u vremenu kada su njegov pradeda Nikola i trojica sinova bili na okupu u originalnoj postavi orkestra.

Ipak, upravo je on odlučio da prikupi porodične podatke, zapiše imena i podseti na tamburaše iz Martinaca.

U vremenu u kojem se mnogo toga brzo zaboravlja, ova priča stigla je od nekoga ko tek počinje da upoznaje svet odraslih.

A već je prepoznao koliko je važno sačuvati ono što su prethodne generacije stvarale.

Jer tamburaši Nikolići nisu samo ime jednog orkestra. Oni su deo muzičke istorije jedne porodice, jednog sremskog sela i ljudi koji su uz njihove tambure slavili, pevali i dočekivali jutra.

I možda je najlepši deo ove priče upravo to što ju je ispričao petnaestogodišnjak. Pradeda Nikola ostavio je porodici muziku, a njegov praunuk Luka želi da sačuva sećanje na nju.

Priču je redakciji Ozona poslao Luka Nikolić iz Martinaca. Tekst je urednički prilagođen na osnovu podataka iz njegove poruke.

Možda Vam se svidi i

Ostavi komentar