Najave o proveri diploma zaposlenih u javnom sektoru, posebno direktora i rukovodilaca, otvorile su niz pitanja o zakonitosti stečenog obrazovanja, uslovima za obavljanje javnih funkcija i pravima građana koji su diplomirali na privatnim fakultetima. Iako su pojedini mediji najavili početak provera, za sada nema zvanične potvrde da je država pokrenula jedinstvenu kontrolu diploma u javnom sektoru. Istovremeno, važno je naglasiti da diplome zakonito završених privatnih i državnih fakulteta imaju jednaku pravnu važnost, ukoliko su ispunjeni uslovi propisani zakonom.
Prema informacijama koje su pojedini mediji objavili sredinom novembra, lokalne organizacije i predstavnici studentskog pokreta pokrenuli su inicijative za proveru obrazovnih kvalifikacija zaposlenih u državnim institucijama, javnim preduzećima i ustanovama.
Posebna pažnja, prema tim navodima, bila bi usmerena na direktore i rukovodioce, odnosno na utvrđivanje da li poseduju odgovarajuću stručnu spremu i ispunjavaju zakonske uslove za funkcije koje obavljaju.
Najavljeno je da bi se informacije prikupljale obraćanjem nadležnim institucijama putem zahteva za pristup informacijama od javnog značaja.
Međutim, inicijativa građana ili studentskih organizacija nije isto što i zvanična državna kontrola. Za sada nije objavljena odluka nadležnog državnog organa kojom se pokreće jedinstvena provera diploma, niti su poznati datum početka, obuhvat i način njenog sprovođenja.
Šta bi se zapravo proveravalo?
Kada je reč o diplomama zaposlenih u javnom sektoru, potrebno je razlikovati nekoliko pitanja.
Prvo je da li osoba zaista poseduje diplomu koju je priložila prilikom zapošljavanja ili imenovanja.
Drugo je da li je diploma zakonito stečena, odnosno da li je izdata na osnovu ispunjenih studijskih obaveza i u skladu sa propisima koji su važili u vreme njenog izdavanja.
Treće je da li stečena stručna sprema odgovara uslovima konkretnog radnog mesta.
Ova pitanja nisu isto što i ocenjivanje kvaliteta ili vrednosti obrazovanja na državnim i privatnim fakultetima.
Sama činjenica da je neko završio privatni fakultet ne predstavlja razlog za sumnju u zakonitost njegove diplome.
Privatni fakulteti u Srbiji postoje od 1992. godine
Privatno visoko obrazovanje u Srbiji nije novina. Prvi privatni Fakultet za menadžment „Braća Karić“ osnovan je 1992. godine u Beogradu, a tokom narednih godina počele su da rade i druge privatne visokoškolske ustanove.
To znači da privatni fakulteti u Srbiji postoje već 34 godine i da su brojne generacije studenata na njima stekle visoko obrazovanje.
Važno je i da današnji sistem akreditacije nije postojao od samog početka privatnog visokog obrazovanja.
Zakonom o visokom obrazovanju iz 2005. godine uspostavljen je savremeni sistem akreditacije, a postupci akreditacije visokoškolskih ustanova i studijskih programa počeli su 2007. godine.
Pre toga, visokoškolske ustanove radile su na osnovu tada važećih propisa i odgovarajućih odobrenja nadležnih državnih organa.
Zbog toga se zakonitost diploma stečenih pre uvođenja današnjeg sistema akreditacije mora posmatrati prema propisima koji su važili u vreme studiranja i diplomiranja.
Ne može se automatski zaključiti da je diploma izdata, na primer, 2002. godine nevažeća samo zato što ustanova tada nije imala akreditaciju u obliku koji je uveden nekoliko godina kasnije.
Da li su diplome privatnih i državnih fakulteta ravnopravne?
Zakon o visokom obrazovanju ne propisuje da diploma državnog fakulteta ima veću pravnu važnost samo zato što je izdata na državnoj ustanovi.
Diplome zakonito stečene na privatnim i državnim visokoškolskim ustanovama imaju jednaku pravnu važnost kada je reč o odgovarajućem nivou i vrsti priznate kvalifikacije.
Ustanove i studijski programi moraju ispunjavati uslove propisane zakonom, uključujući akreditaciju i dozvolu za rad kada su oni potrebni prema važećim propisima.
Akreditacijom se proverava ispunjenost standarda kvaliteta i uslova za izvođenje studijskih programa, a zakonito izdata diploma predstavlja javnu ispravu.
To znači da diploma privatnog fakulteta ne može biti proglašena manje vrednom samo zbog vlasničkog statusa ustanove koja ju je izdala.
Naravno, to ne znači da svaka diploma odgovara svakom radnom mestu. Za pojedine funkcije mogu biti propisani određeni stepen obrazovanja, oblast studija, radno iskustvo i dodatni uslovi.
Ali ti kriterijumi moraju proizlaziti iz zakona i drugih važećih propisa, a ne iz pretpostavke da je jedna diploma vrednija zato što dolazi sa državnog fakulteta.
Može li se posle 20 ili 30 godina ponovo proveravati diploma?
Ovo pitanje posebno je važno za građane koji su pre više decenija završili studije.
Zamislimo osobu koja je 2002. godine diplomirala na privatnom fakultetu koji je u tom trenutku zakonito obavljao obrazovnu delatnost.
Student je položio ispite, ispunio studijske obaveze i dobio diplomu na osnovu tada važećih propisa.
Ako se ta osoba danas nalazi na rukovodećem položaju u javnom sektoru, njena diploma ne može se osporavati samo zato što je izdata na privatnom fakultetu ili zato što su se zakoni o visokom obrazovanju u međuvremenu menjali.
Međutim, to ne znači da zakonito izdata diploma nikada ne može biti predmet provere.
Ukoliko postoji potreba da se utvrdi njena autentičnost ili sumnja na falsifikovanje, nadležni organi mogu sprovesti odgovarajuće postupke.
Provera da li je neko zaista diplomirao nije isto što i ponovno ocenjivanje vrednosti njegovog obrazovanja.
U prvom slučaju utvrđuju se činjenice. U drugom bi se otvaralo pitanje zakonito stečenih prava i pravne sigurnosti.
Šta ako je fakultet kasnije izgubio akreditaciju?
Posebno pitanje odnosi se na visokoškolske ustanove koje su u međuvremenu prestale da rade ili izgubile akreditaciju.
Takve okolnosti same po sebi ne znače da sve ranije izdate diplome automatski prestaju da važe.
Za ocenu zakonitosti konkretne diplome važno je da li je ustanova u vreme njenog izdavanja imala pravo da realizuje odgovarajući studijski program i izdaje javne isprave, kao i da li je student ispunio propisane obaveze.
Gubitak akreditacije ne predstavlja automatsko poništavanje svih diploma koje je određena ustanova prethodno zakonito izdala.
Eventualno poništavanje konkretne diplome zahteva postojanje zakonskog osnova i sprovođenje odgovarajućeg postupka.
Šta zakon zahteva od direktora javnih preduzeća?
Zakon o javnim preduzećima u članu 25. propisuje uslove koje lice mora da ispunjava da bi bilo imenovano za direktora javnog preduzeća.
Među njima je odgovarajuće visoko obrazovanje stečeno na osnovnim studijama u trajanju od najmanje četiri godine, odnosno na osnovnim akademskim studijama od najmanje 240 ESPB bodova, ili na drugim odgovarajućim studijama navedenim u zakonu.
Propisani su i uslovi koji se odnose na radno iskustvo, poznavanje oblasti poslovanja, iskustvo na poslovima povezanim sa javnim preduzećem i iskustvo u organizovanju rada i vođenju poslova.
Isti zakonski uslovi za imenovanje odnose se i na vršioca dužnosti direktora javnog preduzeća.
Međutim, nisu svi rukovodioci u javnom sektoru obuhvaćeni istim propisima.
Za direktore ustanova, organe uprave i druga rukovodeća mesta mogu važiti posebni zakoni i odgovarajući akti o sistematizaciji.
Zato je prilikom svake provere neophodno utvrditi koji su uslovi važili za konkretno radno mesto i da li ih je imenovana osoba ispunjavala.
Ko ima pravo da proverava diplome?
Građani, organizacije i novinari mogu da koriste Zakon o slobodnom pristupu informacijama od javnog značaja kako bi od organa javne vlasti tražili podatke o uslovima za imenovanje i ispunjenosti tih uslova, uz poštovanje zakonskih ograničenja i zaštite podataka o ličnosti.
Takvi zahtevi mogu doprineti transparentnosti rada javnih institucija.
Međutim, dobijanje informacija o stručnoj spremi nije isto što i utvrđivanje da je diploma lažna ili nezakonita.
Autentičnost diplome proverava se na osnovu odgovarajućih evidencija i dokumentacije, dok se eventualnim sumnjama na falsifikovanje i druga krivična dela bave nadležni organi.
U javnosti je zato neophodno jasno razlikovati činjenice od pretpostavki, a osobe čije se kvalifikacije proveravaju ne mogu se unapred predstavljati kao odgovorne za nepravilnosti.
Ko je odgovoran za zakonitost visokog obrazovanja?
Pitanje provere diploma otvara i širu temu odgovornosti nadležnih institucija.
Ako je država dozvolila određenoj visokoškolskoj ustanovi da radi, upisuje studente i izdaje diplome, opravdano je postaviti pitanje na koji način je kontrolisala zakonitost njenog rada.
Student koji je zakonito završio studije mora imati pravnu sigurnost da se njegova diploma neće naknadno osporavati samo zbog promene propisa, vlasništva ustanove ili njenog kasnijeg statusa.
Istovremeno, zakonito stečena prava ne mogu služiti kao zaštita za falsifikovane diplome, lažne podatke ili druge eventualne nezakonitosti.
Zato provere, ukoliko budu sprovedene, moraju da se zasnivaju na objektivnim kriterijumima koji jednako važe za sve.
Provera zakonitosti ili osporavanje diploma?
Suštinsko pitanje nije da li je neko završio državni ili privatni fakultet, već da li je obrazovanje stekao zakonito i da li ispunjava propisane uslove za posao koji obavlja.
Provera autentičnosti diploma i stručnih kvalifikacija može biti opravdana u javnom sektoru, posebno kada je reč o odgovornim funkcijama.
Međutim, takva provera ne sme automatski dovoditi u pitanje zakonito stečene diplome niti stvarati razliku između državnog i privatnog obrazovanja koju zakon ne poznaje.
Ako država priznaje zakonito stečenu diplomu, ona ima pravnu važnost bez obzira na to da li je fakultet državni ili privatni. Ako postoje sumnje u falsifikovanje ili druge nezakonitosti, one se moraju dokazivati u odgovarajućem postupku, a ne na osnovu pretpostavki.
Dok ne bude potvrđena zvanična odluka o pokretanju šire kontrole, najave provere diploma u javnom sektoru ostaju inicijative čiji konkretan obuhvat i način sprovođenja nisu utvrđeni.
Izvori
- Zakon o javnim preduzećima. Posebno član 25, o uslovima za imenovanje direktora.
- Ministarstvo prosvete – akreditacija i dozvola za rad. Objašnjenje značaja akreditacije i prava na izdavanje javnih isprava.