„Čuo sam da je uplatio novac u humanitarne svrhe i da nije završio na sudu.“
Ovakve rečenice građani mogu da čuju kada se govori o pojedinim krivičnim postupcima. Mnogima tada prvo padne na pamet isto pitanje – da li je moguće da neko učini krivično delo, uplati određeni iznos i na taj način izbegne suđenje?
Odgovor nije ni potpuno potvrdan, ni potpuno negativan.
U srpskom pravosuđu postoji zakonski institut koji se naziva oportunitet, a koji u određenim situacijama omogućava da se krivični postupak ne vodi, ukoliko osumnjičeni ispuni obaveze koje mu odredi tužilaštvo.
Međutim, to ne znači da svako može da „plati kaznu i završi posao“, kako se često pogrešno veruje.
Kako to izgleda u praksi?
Zamislite da je protiv nekoga podneta krivična prijava zbog dela koje zakon smatra lakšim krivičnim delom.
Umesto da se odmah pokreće dugotrajan postupak, saslušavaju svedoci i zakazuju ročišta, javni tužilac može proceniti da postoji mogućnost primene oportuniteta.
U tom slučaju osumnjičenom se može ponuditi da ispuni određenu obavezu.
Najpoznatiji primer je uplata novca u humanitarne svrhe, ali zakon predviđa i druge mogućnosti, poput naknade štete oštećenom ili izvršavanja određenih obaveza koje odredi tužilaštvo.
Ako osoba prihvati ponuđene uslove i ispuni ih u predviđenom roku, krivični postupak se neće voditi.
Ako to ne uradi, predmet se vraća u redovan tok i postupak se nastavlja.
Šta je zapravo oportunitet?
Advokat Stefan Jaćimović iz Aranđelovca objašnjava da je reč o zakonskom institutu koji postoji već godinama, ali je građanima i dalje nedovoljno poznat.
– Oportunitet predstavlja zakonski institut kojim se javnom tužiocu omogućava da odloži ili odustane od krivičnog gonjenja za određena krivična dela ukoliko osumnjičeni prihvati i ispuni jednu ili više obaveza propisanih zakonom. Njegova svrha je efikasnije rešavanje lakših krivičnih predmeta i ostvarivanje svrhe kažnjavanja bez vođenja istražnog, a kasnije i krivičnog postupka – kaže Jaćimović.
Ko odlučuje da li će se primeniti?
Jedna od najčešćih zabluda jeste da osumnjičeni sam može da odluči da uplati određeni iznos i time završi slučaj.
To nije tačno.
– Odluku o primeni oportuniteta donosi isključivo nadležni javni tužilac, na osnovu zakonskih uslova i okolnosti konkretnog slučaja – objašnjava Jaćimović.
Ipak, postoji mogućnost da sam osumnjičeni ili njegov advokat predlože takvo rešenje.
– Osumnjičeni odnosno njegov branilac mogu podneti inicijativu ili predlog za primenu oportuniteta, ali tužilac nije vezan takvim predlogom i samostalno donosi konačnu odluku – navodi naš sagovornik.
Za koja dela može da se primeni?
Oportunitet nije predviđen za sva krivična dela.
– Po pravilu, oportunitet se može primeniti za krivična dela za koja je propisana novčana kazna ili kazna zatvora do pet godina, pod uslovom da su ispunjeni svi zakonski kriterijumi za njegovu primenu – kaže Jaćimović.
U praksi se najčešće koristi kod dela koja nemaju visok stepen društvene opasnosti.
– Oportunitet se najčešće primenjuje kod lakših i manje društveno opasnih krivičnih dela, posebno kada se proceni da svrha krivičnog gonjenja može biti ostvarena i bez suđenja – dodaje on.
Postoje li dela za koja nije moguć?
Da.
– Oportunitet se ne može primeniti kod najtežih krivičnih dela, naročito kada zakon to izričito isključuje ili kada priroda i težina dela zahtevaju vođenje redovnog krivičnog postupka radi zaštite javnog interesa – kaže Jaćimović.
Drugim rečima, za teška krivična dela ne postoji mogućnost da se postupak završi uplatom novca ili ispunjavanjem neke druge obaveze.
Da li osoba mora da prizna krivicu?
Zanimljivo je da formalno priznanje krivice nije zakonski uslov.
– Međutim, neophodno je da osumnjičeni prihvati predložene obaveze i aktivno sarađuje u njihovom izvršenju – objašnjava advokat.
Ko određuje koliko novca treba da se uplati?
Iznos nije isti za sve slučajeve.
– Visinu novčanog iznosa određuje javni tužilac vodeći računa o težini dela, stepenu odgovornosti osumnjičenog, njegovim imovinskim prilikama i drugim relevantnim okolnostima konkretnog slučaja – kaže Jaćimović.
To znači da ne postoji jedinstvena tarifa niti unapred određena suma koja važi za sve.
Može li osumnjičeni da bira kome će novac otići?
U najvećem broju slučajeva ne može.
– Odluku o korisniku sredstava donosi nadležno tužilaštvo, u skladu sa važećim propisima i praksom – navodi Jaćimović.
Šta ako ne ispuni obavezu?
Ako osoba ne uradi ono na šta je pristala, oportunitet prestaje da važi.
– Ukoliko osumnjičeni ne ispuni preuzetu obavezu u predviđenom roku, smatra se da uslovi za primenu oportuniteta nisu ostvareni. Nakon toga tužilaštvo može nastaviti krivično gonjenje protiv tog lica – objašnjava advokat.
Da li je to „kupovina slobode“?
To je verovatno pitanje koje građani najčešće postavljaju.
Pravnici uglavnom imaju isti odgovor – ne.
Suština oportuniteta nije da neko kupi slobodu, već da se za određena lakša krivična dela postupak završi efikasnije, bez opterećivanja sudova i dugotrajnog procesa, dok se istovremeno ostvaruje određena korist za društvo.
Zbog toga novac najčešće završava u humanitarnim organizacijama, zdravstvenim ustanovama, školama ili drugim institucijama od javnog značaja.
Ipak, najvažnije je znati jedno: oportunitet nije pravo koje automatski pripada svakome, već mogućnost o kojoj u svakom pojedinačnom slučaju odlučuje nadležni javni tužilac.
