U vremenu kada društvo traži odgovore na pitanja solidarnosti, slobode izbora i odgovornosti, internet je postao mesto gde se granice etike i zakona često prepliću. Nedavno je pažnju javnosti privukao sajt pod nazivom snsblacklist.com, na kojem su objavljeni podaci o ugostiteljskim objektima u Beogradu i drugim gradovima Srbije koji su, kako se navodi, radili tokom protesta održanog 24. januara. Ovaj potez, koji njegovi autori opisuju kao „poziv na odgovornost“, izazvao je burne reakcije i podelio javnost.
Ugostitelji na meti javnosti
Na sajtu se nalaze imena i tačne lokacije kafića i restorana koji su, prema tvrdnjama autora sajta, odlučili da ne podrže proteste zatvaranjem svojih objekata. Podaci su predstavljeni na mapama, a poziv na bojkot impliciran je samim postojanjem spiska. Za vlasnike ovih objekata, situacija je jasna – na meti su javne osude bez prava na odbranu.
„Nemam ništa protiv protesta, ali kao vlasnik restorana imam obavezu prema svojim zaposlenima. Dan protesta bio je radni dan, i zatvaranje lokala značilo bi gubitak zarade za sve nas,“ kaže vlasnik jednog restorana, želeći da ostane anoniman.
Međutim, javno targetiranje na ovom nivou ne ostavlja samo trag u ekonomiji – ono stvara atmosferu straha. Ugostitelji, a naročito oni u manjim mestima, sada se suočavaju sa velikim pritiscima, jer su postali meta mogućih napada, bojkotovanja, pa čak i nasilnih incidenata. Takvi postupci ne samo da ugrožavaju njihovo poslovanje, već i sigurnost. Kada se imena i lokacije preduzetnika objave na internetu, to ne poziva samo na bojkot, već može biti i poziv na fizičke napade ili druge oblike nasilja. Ovo nikako nije u skladu sa demokratskim načelima, već stvara atmosferu straha i nesigurnosti.
Pitanja koja ostaju bez odgovora
Ova situacija otvara brojna pitanja, pre svega etička i pravna. Da li je moralno javno objavljivati podatke o preduzećima i medijima na ovakav način? Gde je granica između poziva na odgovornost i ugrožavanja slobode izbora?
Pravno gledano, objavljivanje podataka poput lokacija i vlasnika mora biti u skladu sa zakonima o zaštiti podataka. Ako takve informacije nisu već javno dostupne, autori sajta mogu se suočiti sa ozbiljnim posledicama. S druge strane, čak i ako su svi podaci prikupljeni legalno, pitanje je da li je ovakav vid pritiska primeren u demokratskom društvu.
Zajednica između solidarnosti i podele
Protesti su često prilika da se zajednica okupi oko zajedničkih vrednosti i ciljeva. Međutim, ovakvi potezi mogu imati suprotan efekat, produbljujući podele i ugrožavajući društvenu koheziju.
Dok jedni vide pravljenje javnih spiskova kao legitiman vid pritiska i izražavanja nezadovoljstva, drugi upozoravaju na potencijalno ozbiljne posledice. U svakom slučaju, važno je voditi računa o tome da borba za pravdu i slobodu ne ugrozi iste vrednosti koje želimo da odbranimo. U demokratskom društvu, razlike su prirodne, ali način na koji ih izražavamo može odrediti put kojim ćemo ići kao zajednica. Javna targetiranja i pritisci nikako ne mogu biti dugoročno rešenje, a sigurno nisu ni put ka solidarnosti.